logo mob

logo datum

logo datum

T Logo 3c p DE
logo filmofeel 2017

app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka.

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Mali: na problematičnoj razmeđi intimističkog i žanrovskog

Mali predstavlja novi film i ujedno novu pulsku premijeru Antonia Nuića – redatelja, između ostalog, i filma Sve džaba koji je apsolutno trijumfirao u Puli 2006. godine, odnijevši ukupno četiri nagrade, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Riječ je o svojevrsnom nastavku „sage" otpočete Nuićevim segmentom iz filmskog triptiha – Seks, piće i krvoproliće (2004), koji je radio zajedno s redateljima Zvonimirom Jurićem i Borisom T. Matićem. Okupivši staru glumačku ekipu, tako su se u ulogama simpatičnih zagrebačkih zgubidana ponovo našli Bojan Navojec, Hrvoje Kečkeš, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak u glavnoj ulozi Frenkija, dok naslovnu ulogu Malog tumači Dijakov vrlo mladi sin Vito.

Od uvodnog prosedea sa zadivljujućim totalima noćne slike Zagreba i tzv. Hendrixovog mosta, u pratnji rock taktova, uspostavlja se scena u gotovo scorseseovskoj maniri i ritmu. Noć je u velikom gradu i slutimo da nas čeka svojevrsno noir filmsko iskustvo. U idućoj sekvenci duga vožnja kamere u stopu prati našu dvojicu protagonista, oca i sina dok se probijaju kroz modernistički splet podzemnih garaža i dvorišnih labirinta koji bi se, po svoj prilici, mogli nalaziti negdje na zagrebačkoj Savici. Otac, saznajemo, prati svog sina u školu. Slijedi ih uniformirani policajac. Uskoro slijedi scena dijaloga oca sa školskim osobljem u vezi školskog uspjeha njegova sina, dok tempo, a i filmičnost sekvence, nažalost, već drastično jenjavaju. No, hajde, ta je scena ovdje ionako da uvede likove i pojasni nam priču.

Frenki je diler, tek izašao iz zatvora gdje je proveo posljednje četiri godine. Tzv. Mali njegov je sin iz propaloga braka sa ženom koja trenutno umire od raka. Frenki se bori za skrbništvo nad sinom koji bi, po svemu sudeći, trebao pripasti ženinoj obitelji, odnosno baki i djedu. No, Frenki nema namjeru pomiriti se s time, a Franjo Dijak nam to itekako uspijeva dočarati ulogom koja djeluje toliko mu prirođenom da na trenutke gledateljima, što bi se reklo, ledi krv u žilama.

Na stranu iznimno sugestivna Dijakova izvedba – nakon tako finog filmičnog prosedea koji isključivo filmu svojstvenim postupcima vizualne naracije uspostavlja ne samo scenu, već i tempo i atmosferu, pritom pumpajući gledatelja adrenalinskim osjećajem iščekivanja – spomenuta dijaloška sekvenca koči uspostavljenu dinamiku, spuštajući je na razinu školski korektno odrađene komorne drame s ne pretjerano ambicioznim montažnim slijedom lica u međusobnoj dijaloškoj izmjeni. Pored toga, dva ženska lika koja se pojavljuju u spomenutoj sceni toliko blijede u poredbi s Dijakovom oživotvorenom izvedbom vječno neurotičnog Frenkija.

Ovo mjesto dobra je ilustracija glavnih boljki ovoga filma. Jednom uspostavljena estetika i prosede brzo propadaju već tijekom sljedećeg raskadriranja te, unatoč nekim iznimno dobrim aspektima, novi Nuićev film nažalost ne funkcionira niti kao cjelovita estetska niti kao zaokružena narativna cjelina. Naime, u pogledu scenarija, a na tragu spomenutog Seksa, pića i krvoprolića, prvih otprilike četrdeset ili pedeset minuta filma ne događa se gotovo ništa što bi gledatelja moglo navesti na zaključak da je riječ o kriminalističkoj drami. Također, ne događa se ništa, to jest ništa pored iznimno dugačke scene tulumarenja likova koji kao da su sačinjeni od istog scenarističkog materijala kao i likovi s reklame za Ožujsko. S tim da Nuićevi likovi ovoga puta nešto manje piju pivo i prate tekme, a nešto više šmrču koku i igraju VR pucačine.

Naslovni lik Malog kao da je, tijekom pisanja scenarija, nekako pao u drugi ili treći plan. Dobar dio minutaže filma naslovni lik nije niti prisutan u kadru, a kad jest prisutan, onda nastupa poprilično bezizražajno. S druge strane, scene neprekidnog partijanja naših junaka toliko su dominantne da se film, umjesto Mali, komotno mogao zvati Izgubljeni vikend ili Mamurluk 4. Pored toga, tu su prisutna, u naznakama doduše, i raznovrsna fiškalska mešetarenja, dilovi, ubojstva, prljavi policajci i ostali motivi i opća mjesta od kojih je sazdan kriminalistički žanr. Međutim, u slučaju ovog filma, sve je spomenuto prisutno tek u sporednom planu, u pokojoj dijaloškoj replici ili kakvoj drugoj naznaci iz koje onda dovoljno koncentrirani gledatelj može izvući zaključak što se zapravo doista zbiva na platnu.

Doduše, nepotpuno oslanjanje na opća mjesta kriminalističkog žanra, već prije neobavezno pridržavanje za iste i nije toliko za zamjeriti ovome filmu. Dapače, scenarističko potiskivanje Frenkijevog poslovnog života u sporedni plan omogućilo je filmu da prodiše kao intimna drama između likova oca i sina. Dakle, Mali ne funkcionira u potpunosti kao žanrovski film, barem ne u maniri stranih filmskih uzora kojima se autor možda rukovodio prilikom pisanja dijela scenarija; tipa krimi-komedija i neo-noirovskih drama jasno izraženog identiteta i autorskog potpisa, poput Lopova, ubojica i dvije nabijene puške (1998) Guya Ritchiea, U Kini jedu pse (1999) Lassea Spanga Olsena, Privedite osumnjičene (1995) Bryana Singera, odnosno izvrsne i potresne krimi trilogije Diler (1996, 2004, 2005) Nicolasa Windinga Refna, ili pak hektičkih dramedija s naglaskom na portret određenog urbanog miljea, poput filma Trainspotting (1996) Dannya Boylea.

Film sporadično ipak funkcionira kao drama odnosno kao dramska komedija. Forte je filma možda ipak prisutan u podtekstu koji je, pored jasne žanrovske funkcije (krimi film), također u funkciji oštrog društvenog komentara. Nažalost, možda je i ta kvaliteta filma ostala više u potenciji nego li je uspješno i do krajnjih konsekvenci realizirana na ekranu. Unatoč velikom potencijalu da dobijemo zanimljiv, značenjski bogat i slojevit film koji pametno koketira sa žanrom a istovremeno ima što za poručiti o trenutku i društvu u kojemu živimo, novi Nuićev film je, čini se, prvenstveno podbacio scenaristički te tako, različiti aspekti priče, umjesto da djeluju komplementarno, prije djeluju međusobno konfliktno, kao da pripadaju disparatnim cjelinama, i to redom – socijalne drame, intimističke dramske komedije likova, kriminalističkog pa i heist filma.

Unatoč svemu, Antonio Nuić s Malim i dalje djeluje kao uvjerljiv autorski potencijal te je, prije svega, interesantno sagledati i ovaj novi film kao dio autorske cjeline te u odnosu na neke tendencije s početka karijere ovoga redatelja, to jest u odnosu na spočetka spomenuti omnibus. Također, zahvaljujući otvorenoj narativnoj strukturi scenarija, ostaje za vidjeti hoće li Mali i popratni sijaset likova doživjeti i neku buduću, a za nadati se je, i potentniju filmsku inkarnaciju.

Podijeli ovaj članak:

741 Hits

​O prostornim projekcijama modernizma na Mediteranu

Novu, drugu sezonu dokumentarnog serijala Betonski Spavači redatelja Saše Bana i suautora Maroja Mrduljaša, odnosno suautorice scenarija Nevenke Sabljić, na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu najavljuje premijerno prikazana treća epizoda serijala pod naslovom Split – između plana i kaosa. Ova epizoda bavi se vizionarskim modernističkim poduhvatom projektiranja i izgradnje stambenih kompleksa, odnosno čitavih gradskih četvrti tijekom 1970-ih na prostorno grandioznoj skali, području danas znanom i kao Split 3.

Doduše, i zagrebačka je publika tek koji tjedan ranije u sklopu nedavno održanog 27. izdanja Dana hrvatskog filma imala prilike gledati prvu epizodu nove sezone naziva Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada. Kako to i naslov najavljuje, fokus je u ovoj epizodi stavljen bio na povijesno-urbanističku kontekstualizaciju jednog segmenta novozagrebačkog modernističkog pandana gore spomenutoj priči – projekta izgradnje arhitektonski iznimnog kompleksa izlagačkih paviljona s južne strane Save te njihove naknadne sudbine.

Baš kao i zagrebačka, pulska premijera gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Iako Betonski spavači na razini filmskog jezika uglavnom ostaju unutar gabarita televizijske reportaže dužeg metra, istraživačka ambicija upregnuta u realizaciju serijala impresivna je. Možda je riječ o televiziji, no riječ je o vrhunskom televizijskom komadu. Štoviše, kako se to čini, nova sezona za istraživačku ekipu okupljenu oko serijala, predstavlja još i hrabriji iskorak u smjeru filmsko-dokumentarističkog tretmana potrebe osvješćivanja i edukacije najšire javnosti o urbanističkim i arhitektonskim draguljima hrvatskog i jugoslavenskog modernističkog nasljeđa. Kako nije samo riječ o pukim nostalgijskim crticama, najbolji je živući filmski svjedok splitska priča.

Split 3 predstavljao je projekt urbanizacije tada zapuštene i slabo napučene istočne periferije Splita, a u svrhu stvaranja povoljnih uvjeta za život tada brzo rastuće gradske populacije koja doseljava na valu tada rapidne industrijalizacije dijela Srednje Dalmacije. Danas, Split 3 ne predstavlja tek nekakav prazan kompleks, gašenjem čije upotrebne i društvene funkcije do punoće izražaja dolazi isključivo estetska forma arhitektonskog projekta, dok je nekadašnja ljudska aktivnost prisutna tek rudimentarno, u zaostalim tragovima, a ostatak prepušten imaginaciji gledatelja. Nije riječ o zadivljujućim, a istovremeno zastrašujućim snimkama sablasnih prostora najvećim dijelom zaboravljenih hotelskih i smještajnih objekata duž jadranske obale, kakve smo imali prilike gledati u prošloj sezoni. Split 3, taj urbanistički klaster kvartova kojem je projektantski temelj i jedinstveni modernistički pečat udario tadašnji Urbanistički institut Slovenije, i dan-danas predstavlja živuću urbanu cjelinu kao i dio organskog tkiva današnjeg Splita.

Kadrovi u ovoj epizodi tako vrve životom i svakodnevnom ljudskom aktivnošću, baš kako su to slovenski urbanisti, Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc i splitski arhitekti pod vodstvom Josipa Vojnovića 1968. godine konačno zamislili, gradska vlast odnosno tadašnje Poduzeće za izgradnju Splita koordiniralo, a lokalna zajednica, udružena u građevinske radne organizacije, zajedničkim naporima nakon čitavog desetljeća, sprovela u djelo. Točno pola stoljeća od tad, ovaj grad unutar grada itekako opstaje kao visoko funkcionalna urbana cjelina koja se, po mnogim kriterijima kojima su se projektanti vodili, u iznimnoj mjeri približila ideji svojevrsne urbanističke demokracije.

Tako se, kako saznajemo iz razgovora s ondašnjim splitskim gradonačelnikom, Jakšom Miličićem, prilikom projektne faze ekstenzivno konzultiralo s relevantnim strukama, kao i sa samim stanovnicima, koji su dobili priliku izraziti svoje potrebe i aspiracije za budućnost u pogledu zajedničkog gradskog suživota. Pritom je suvislo inkorporirana kako tradicija planske gradnje na Mediteranu s antičkim rasterom trgova i ulica koje se međusobno susreću pod pravim kutom, tako i zatečeni prirodni elementi priobalnog krša. Visoko modernističko planiranje ulica omogućilo je i inkorporiranje značajnih zelenih i javnih površina, a u pogledu stanogradnje značilo je to dovoljno prostora, dovoljno sunčeve svjetlosti za sve zgrade i orijentaciju prema moru.

Prava ljepota ovih kvartova gledatelju se razotkriva u rijetko viđenim totalima te zračnim snimcima lebdećih dronova, koji dosežu i nadvisuju neboderske stanogradnje, ulice i trgove. Dok ovi kadrovi prizivaju zanesenost stvarateljske vizije urbanističkog ideal tipa i makete, gledatelj jednako tako svjedoči gradu iz prizemljene i svakodnevne perspektive pješaka, pa i djeteta koje s vršnjacima nabija loptu u dvorištu među zgradama, dok se naš narator probija kroz susjedsku ćakulu i mimoilazi sa šetačima pasa. Sve ove sekvence funkcioniraju kao vizualni komplementi iskazima kakve u razgovoru za film, primjerice, izgovara i splitski arhitekt Dinko Kovačić koji je i sam osmišljavao ove ulice.

Iskazi su to o ideji borbe protiv otuđenja, odnosno o projektantskoj ideji objedinjavanjai međusobnog prožimanja javnih i stambenih prostora. Tako su četvrti planirane po mjeri čovjeka te shodno ideji zajedničkog stanovanja i susreta, što mnogi javni prostori Splita 3 prostorno reflektiraju organizacijom i sadržajem. Sve navedeno ide u prilog tezi koju u filmu naglašava sociolog Mirko Petrić – o urbanizmu kao projekciji politike u prostor. Upravo se ovime poentira i osnovni kreativni impuls iza serijala kakav čine Betonski spavači te podjednako urgira na potrebu za prepoznavanjem i uvažavanjem urbanizma primarno vođenog kriterijem filantropije, posebice u periodu kad se pravna tumačenja i interes investitora nastoje legitimirati kao jedini validan kriterij.

U konačnici, ovo nije samo sebi svrsishodno okretanje prošlosti, niti opsesivno bavljenje artefaktima od estetske važnosti za pojedinu struku, koliko duboko osvješćivanje društvene uloge prostora, to jest odnosa čovjeka s prostorom kojega nastanjuje. To je podjednako i potreba i poziv na borbu za očuvanje budućeg urbanog suživota. U svakom slučaju, ako je suditi prema zagrebačkoj i pulskoj ljetnoj premijeri ovih dviju epizoda, čeka nas sasvim interesantno i poučno televizijsko iskustvo gledanja nove sezone Betonskih spavača koja bi, prema najavama, u javno-televizijsku distribuciju trebala krenuti na jesen.

Luka Antonina

Podijeli ovaj članak:

350 Hits

T Logo 3c p DE

logo filmofeel 2017


app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka

14 Festivalskih lokacija

image
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu

pulaplus