logo mob

logo datum

logo datum

T Logo 3c p DE
logo filmofeel 2017

app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka.

Blog mladih filmofila

Kritike i opažanja mladih filmofila

Mali: na problematičnoj razmeđi intimističkog i žanrovskog

Mali predstavlja novi film i ujedno novu pulsku premijeru Antonia Nuića – redatelja, između ostalog, i filma Sve džaba koji je apsolutno trijumfirao u Puli 2006. godine, odnijevši ukupno četiri nagrade, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Riječ je o svojevrsnom nastavku „sage" otpočete Nuićevim segmentom iz filmskog triptiha – Seks, piće i krvoproliće (2004), koji je radio zajedno s redateljima Zvonimirom Jurićem i Borisom T. Matićem. Okupivši staru glumačku ekipu, tako su se u ulogama simpatičnih zagrebačkih zgubidana ponovo našli Bojan Navojec, Hrvoje Kečkeš, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak u glavnoj ulozi Frenkija, dok naslovnu ulogu Malog tumači Dijakov vrlo mladi sin Vito.

Od uvodnog prosedea sa zadivljujućim totalima noćne slike Zagreba i tzv. Hendrixovog mosta, u pratnji rock taktova, uspostavlja se scena u gotovo scorseseovskoj maniri i ritmu. Noć je u velikom gradu i slutimo da nas čeka svojevrsno noir filmsko iskustvo. U idućoj sekvenci duga vožnja kamere u stopu prati našu dvojicu protagonista, oca i sina dok se probijaju kroz modernistički splet podzemnih garaža i dvorišnih labirinta koji bi se, po svoj prilici, mogli nalaziti negdje na zagrebačkoj Savici. Otac, saznajemo, prati svog sina u školu. Slijedi ih uniformirani policajac. Uskoro slijedi scena dijaloga oca sa školskim osobljem u vezi školskog uspjeha njegova sina, dok tempo, a i filmičnost sekvence, nažalost, već drastično jenjavaju. No, hajde, ta je scena ovdje ionako da uvede likove i pojasni nam priču.

Frenki je diler, tek izašao iz zatvora gdje je proveo posljednje četiri godine. Tzv. Mali njegov je sin iz propaloga braka sa ženom koja trenutno umire od raka. Frenki se bori za skrbništvo nad sinom koji bi, po svemu sudeći, trebao pripasti ženinoj obitelji, odnosno baki i djedu. No, Frenki nema namjeru pomiriti se s time, a Franjo Dijak nam to itekako uspijeva dočarati ulogom koja djeluje toliko mu prirođenom da na trenutke gledateljima, što bi se reklo, ledi krv u žilama.

Na stranu iznimno sugestivna Dijakova izvedba – nakon tako finog filmičnog prosedea koji isključivo filmu svojstvenim postupcima vizualne naracije uspostavlja ne samo scenu, već i tempo i atmosferu, pritom pumpajući gledatelja adrenalinskim osjećajem iščekivanja – spomenuta dijaloška sekvenca koči uspostavljenu dinamiku, spuštajući je na razinu školski korektno odrađene komorne drame s ne pretjerano ambicioznim montažnim slijedom lica u međusobnoj dijaloškoj izmjeni. Pored toga, dva ženska lika koja se pojavljuju u spomenutoj sceni toliko blijede u poredbi s Dijakovom oživotvorenom izvedbom vječno neurotičnog Frenkija.

Ovo mjesto dobra je ilustracija glavnih boljki ovoga filma. Jednom uspostavljena estetika i prosede brzo propadaju već tijekom sljedećeg raskadriranja te, unatoč nekim iznimno dobrim aspektima, novi Nuićev film nažalost ne funkcionira niti kao cjelovita estetska niti kao zaokružena narativna cjelina. Naime, u pogledu scenarija, a na tragu spomenutog Seksa, pića i krvoprolića, prvih otprilike četrdeset ili pedeset minuta filma ne događa se gotovo ništa što bi gledatelja moglo navesti na zaključak da je riječ o kriminalističkoj drami. Također, ne događa se ništa, to jest ništa pored iznimno dugačke scene tulumarenja likova koji kao da su sačinjeni od istog scenarističkog materijala kao i likovi s reklame za Ožujsko. S tim da Nuićevi likovi ovoga puta nešto manje piju pivo i prate tekme, a nešto više šmrču koku i igraju VR pucačine.

Naslovni lik Malog kao da je, tijekom pisanja scenarija, nekako pao u drugi ili treći plan. Dobar dio minutaže filma naslovni lik nije niti prisutan u kadru, a kad jest prisutan, onda nastupa poprilično bezizražajno. S druge strane, scene neprekidnog partijanja naših junaka toliko su dominantne da se film, umjesto Mali, komotno mogao zvati Izgubljeni vikend ili Mamurluk 4. Pored toga, tu su prisutna, u naznakama doduše, i raznovrsna fiškalska mešetarenja, dilovi, ubojstva, prljavi policajci i ostali motivi i opća mjesta od kojih je sazdan kriminalistički žanr. Međutim, u slučaju ovog filma, sve je spomenuto prisutno tek u sporednom planu, u pokojoj dijaloškoj replici ili kakvoj drugoj naznaci iz koje onda dovoljno koncentrirani gledatelj može izvući zaključak što se zapravo doista zbiva na platnu.

Doduše, nepotpuno oslanjanje na opća mjesta kriminalističkog žanra, već prije neobavezno pridržavanje za iste i nije toliko za zamjeriti ovome filmu. Dapače, scenarističko potiskivanje Frenkijevog poslovnog života u sporedni plan omogućilo je filmu da prodiše kao intimna drama između likova oca i sina. Dakle, Mali ne funkcionira u potpunosti kao žanrovski film, barem ne u maniri stranih filmskih uzora kojima se autor možda rukovodio prilikom pisanja dijela scenarija; tipa krimi-komedija i neo-noirovskih drama jasno izraženog identiteta i autorskog potpisa, poput Lopova, ubojica i dvije nabijene puške (1998) Guya Ritchiea, U Kini jedu pse (1999) Lassea Spanga Olsena, Privedite osumnjičene (1995) Bryana Singera, odnosno izvrsne i potresne krimi trilogije Diler (1996, 2004, 2005) Nicolasa Windinga Refna, ili pak hektičkih dramedija s naglaskom na portret određenog urbanog miljea, poput filma Trainspotting (1996) Dannya Boylea.

Film sporadično ipak funkcionira kao drama odnosno kao dramska komedija. Forte je filma možda ipak prisutan u podtekstu koji je, pored jasne žanrovske funkcije (krimi film), također u funkciji oštrog društvenog komentara. Nažalost, možda je i ta kvaliteta filma ostala više u potenciji nego li je uspješno i do krajnjih konsekvenci realizirana na ekranu. Unatoč velikom potencijalu da dobijemo zanimljiv, značenjski bogat i slojevit film koji pametno koketira sa žanrom a istovremeno ima što za poručiti o trenutku i društvu u kojemu živimo, novi Nuićev film je, čini se, prvenstveno podbacio scenaristički te tako, različiti aspekti priče, umjesto da djeluju komplementarno, prije djeluju međusobno konfliktno, kao da pripadaju disparatnim cjelinama, i to redom – socijalne drame, intimističke dramske komedije likova, kriminalističkog pa i heist filma.

Unatoč svemu, Antonio Nuić s Malim i dalje djeluje kao uvjerljiv autorski potencijal te je, prije svega, interesantno sagledati i ovaj novi film kao dio autorske cjeline te u odnosu na neke tendencije s početka karijere ovoga redatelja, to jest u odnosu na spočetka spomenuti omnibus. Također, zahvaljujući otvorenoj narativnoj strukturi scenarija, ostaje za vidjeti hoće li Mali i popratni sijaset likova doživjeti i neku buduću, a za nadati se je, i potentniju filmsku inkarnaciju.

Podijeli ovaj članak:

Hitlerov Hollywood
​Duboki rezovi: Inteligentna i vješta studija nasi...

T Logo 3c p DE

logo filmofeel 2017


app store ikona google play ikona

Prijavi se na newsletter

 
Potvrđujem da sam pročitao/la i prihvatio/la
Izjavu o zaštiti osobnih podataka

14 Festivalskih lokacija

image
predsjednica hr

Min kulture logo

GRAD PULA LOGO

zupanijodjelzakulturu

pulaplus